Galebovi. Brujanje broda u daljini. Zapljuskivanje talasa o stene i izmaglica koju ostavljaju. Pitam se: postoji li išta što u ovolikoj meri donosi mir u telo?
Pod nogama vreli pesak koji se spira morskom penom i blagi povetarac koji prelazi preko već donekle izgorelih jagodica. Žamor ljudi. Dečja graja i smeh. Znak da je svakom čoveku neophodno da bar pet minuta odloži sve brige i uživa. Bez svakodnevice, bez telefona. Znak da su ljudi i dalje sposobni da budu ono što ubrzana današnjica agresivno pokušava da im uzme: da budu samo ljudi.
Ležim na peškiru. Osećam so na koži. Razmišljam o svim brigama i mislima koje sam ostavila negde usput. Ne znam više ni gde, ali znam da su sada udaljene. Utišane. Ovde problemi nemaju domet. Ni ona misao od pre par dana, ni onih par sati kada nisam mogla da zaspim. Ni onaj daleki san posle kojeg sam satima gledala u jednu tačku i pitala se: zašto sad?
Talasi postaju jači. Vešto prelaze preko stena ostavljajući im so i poneku algu. Iz morskih dubina donose prirodne dragulje, ali i ljudske zaostavštine, i ostavljaju nam ih na površinu, kao da nam pokazuju i dokazuju da se i tamo, gde naše oko ne doseže, nešto dešava.
Stene pak deluju mudrije. Stoje tu hiljadama godina, podnose svaki udarac mora i dozvoljavaju talasima da ih oblikuju. Njihova borba deluje večno, ali potrebno. Stene bez talasa nisu oblikovane tako nežnim krivinama, a talasi bez stena su samo divlja voda, neukrotiva i daleka. Možda kao život bez patnje. I patnja bez života.
Kako li se osećaju ljudi čiji je svaki dan ispunjen talasima? Koji se od mora ne udaljavaju, i stalno slušaju prastare priče koje im stene šapuću? Mora da su im oči drugačije i pokreti mirniji. Ipak u sebi nose tajne mora, koje nama običnima talasi ne stignu da prenesu za svega nekoliko dana.
So na koži se presijava pod suncem. Na momenat me podseti na sve ono što me čeka kad se vratim. Sve ono što stoji na koži, negde u senci, i čeka da bude dotaknuto. Sve ono što nas podseća da je najveće blago koje imamo sadašnji trenutak. Trenutak koji mi omogućuje da gledam u ove drevne stene i talase koji ih prelivaju, usput ostavljajući tragove sa dna mora.
I među njima ove redove.

Leave a comment